Kolege u vrijeme rata
Iako sve kolege u JYSKu u Ukrajini dijele zajedničku tragediju, različito doživljavaju teške trenutke.
Neki rade u prodavnici. Neki su u oružanim snagama ili u odbrani civila. A neki su preživjeli dane i noći u podrumima ili atomskim skloništima okruženi neprijateljem.
JYSK je u kontaktu sa svima njima, a u nastavku su neke od njihovih ličnih priča.
Prva pomoć za ranjenike
Andriy Bezkhlibny, menadžer oblasti za namještaj u Kijevu, i njegova kolegica i partnerica, Alina Dorosh, službenica službe za podršku, pomažu u policijskim patrolama.
Prije nego što se pridružio JYSKu, Andriy je bio viši poručnik zdravstvenog osoblja. I on i Alina su imali osnovno znanje prve pomoći za ranjenike. U prvim danima rata su obučavali vojnike u pružanju prve pomoći. Sada spašavaju živote dok preuzimaju zadatke zajedno s policijom.
“JYSK je također pomogao našoj jedinici s vrećama za spavanje, dekama i peškirima. Osim toga, kupili smo sve potrebno za policiju, zahvaljujući mojim kolegama iz korisničke službe”, kaže Alina.
“Hvala kompaniji za podršku, pomoć i brigu. Sad je teško i zastrašujuće, a i ja se plašim svaki put kad idem na zadatak. Ali ovo je sad novo normalno u Ukrajini i svi mi obavljamo bitan posao na svojim frontovima”, kaže Andriy.
Od Harkiva do Lavova
Store Manager Oleksiy Simbiriov iz Harkiva je evakuiran u zapadnu Ukrajinu nakon sedam dana bombardovanja.
“Nakon dolaska u Lavov, odmah sam zatražio da idem na posao i počeo sam sljedećeg dana. Bio sam vrlo sretan zbog te prilike jer radni zadaci odvraćaju pažnju od problema, tjeskobe i praćenja vijesti”, kaže Oleksiy.
“Ponosan sam što se JYSK nije držao po strani, već je umjesto toga donirao mnogo robe volonterima. Otvorili smo neke od prodavnica za naše kupce. Trebaju nas jer prodajemo neophodnu robu. Potražnja za tepisima, jastucima, madracima, kaučima itd. je znatno premašila ponudu. Prodali smo sve što se moglo prodati! S naše strane pokušavamo pružiti specifičnu uslugu svakom kupcu uprkos posebnim radnim uslovima”, nastavlja Oleksiy.
Devet dana u podrumu
Yulia Bondarchuk, Store Manager u Buči, nedaleko od Kijeva, živjela je sa svojom djecom u podrumu devet dana, okružena borbama vani.
"Dok smo bili tamo, najstrašnija je bila nesigurnost. Bilo nas je strah izaći vani i bila su stalna bombardovanja, helikopteri i borbeni avioni. Šokantna vijest je bila da je granata pala u trgovački centar gdje se nalazila naša prodavnica i izbio je požar”, kaže Yulia, koja je bila sama sa svojom djecom jer je njen suprug bio u inostranstvu.
"Na kraju smo uspjeli pronaći čovjeka koji je imao automobil i koji se usudio odvesti nas. Brzo sam pokupila svoju djecu i dvije mačke, jer su mi oni bili najvažniji. Nakon svih tih događaja materijalne stvari mi ništa više ne znače. Zatim je sve izgledalo kao u snu: kako smo odlazili i kako zastrašujuće je bilo. Mislim da nisam ni disala. Ljudi s mitraljezima, pucnjevi iznad glave. Sjećam se da sam se svima zahvaljivala što su živi. Mnogo sam zahvalna ljudima koji su pomogli u ovoj groznoj situaciji”, objašnjava Yulia.
Snažno jedinstvo
Anastasia Zakharova iz prodavnice u Buči je skoro dvije sedmice bila opkoljena u groznim uslovima sa suprugom i trogodišnjim sinom.
"Drugog dana rata ostali smo bez interneta. Tri dana kasnije nije bilo struje ni vode, a sedam dana kasnije nije bilo plina. Kaže se da se može navići na svašta. Da, prilagodili smo se. Nosili smo vodu u kantama sa izvora, napravili smo peć za kuhanje u dvorištu, izlili gorivo iz automobila u generator da bismo napunili telefon. Svi komšije su postali jedan jak tim", kaže Anastasia.
"Zatim je postalo veoma zastrašujuće kada su se borbe približile i tri sata se odvijale odmah vani. Tad je postojala samo jedna misao: otići s djetetom, ali bilo je prekasno, naš grad je bio okupiran. Kolone neprijateljskih vozila su okružile naš stambeni kompleks. Čekali smo humanitarni koridor koji je konačno otvoren 8. marta. Bijeg je trajao veoma dugo u nekoliko kilometara dugoj koloni. Sve smo vidjeli: opremu, neprijatelje. Stajali su na svakih stotinu metara s mitraljezima i oko nas su se mogle čuti samo eksplozije. Nismo znali šta će nam se dogoditi. Kad smo stigli do naše vojske, svi su zaplakali: Najgori trenuci mog života su bili iza mene”, objašnjava Anastasia.
Katerynin "ženski bataljon"
Kateryna Hrushchenko iz prodavnice u Harkivu je bila prisiljena napustiti svoj dom i grad, a sad organizuje humanitarnu pomoć u selu pokraj Harkiva.
Odmah pokraj je oko 500 imigranata iz Harkiva. Mnogi od ovih ljudi su bili redovni kupci u JYSKovoj prodavnici gdje je radila.
"Svaki dan imam mnogo posla: Sastavljam spisak migranata, prikupljam zatjeve i potrebe stanovnika, pakete i dajem humanitarnu pomoć, itd. Ali odlučila sam da se ne zaustavim tu. Pridružila sam se ženskom volonterskom društvu. Naša organizacija ujedinjuje snažne i aktivne žene iz različitih dijelova Ukrajine. Mi smo "Ženski bataljon"! Imamo svoju web stranicu i aktivno razvijamo stranice na društvenim mrežama", kaže Kateryna.
